sve je relativno!

Pozdrav svima!

Budući da sam u zadnje vrijeme filozofski nastrojena, ili kako bi se reklo - “U pensjeru!”, ovaj post će se bazirati na tome.

Sigurna sam da ste svi čuli za film Matrix. E, pa ja sam Vam poklonica prvog djela. Neki će odmah zakolutati očima i reći da je to obično SF smeće, no on predstavlja nešto puno više, dublje. Ukoliko zaboravite da u filmu ima specijalnih efekta, tj. da glavni likovi mogu letjeti, skakati sa zgrade na zgradu, ući u kompjutere, odnosno, ukoliko zagrebete ispod površine, otkrit ćete duboku istinu koja se krije u filmu.

Neo, ili The One, je tipičan čovjek koji luta svijetom bez cilja, tražeći smisao života. Zar ne i svi mi?? Cijeli svijet djeluje mu čudan, čini mu se da ne iskorištava cijeli svoj potencijal. Upoznavši se s Morpheusom, počinje otkrivati da ništa nije kako se čini. Morpheus, Neov veliki učitelj, objasnio mu je da ljudi žive omeđeni granicama, nesvjesni svojih pravih mogućnosti. Žive u svijetu zvan Matrica te iako im se čine da vide, čuju, dodiruju, opipuju, a i osjećaju svijet oko sebe, zapravo i dalje spavaju.

Neću vam objašnjavati cijeli film, jer onda se gubi čarolija. Ponata filma jest da većina nas nije svjesna svojih mogućnosti i potencijala. Živimo prema istim obrascima, a učeni smo što možemo - ne možemo, odnosno, što smijemo - ne smijemo. Neo, nakon što je uvidio da ne postoje granice u ljudskom umu, mogao je sve što želi, pa čak i letjeti. Naravno, to je sve figurativno. Hm, a tko zna…možda je i moguće!

U svakom slučaju, toplo vam preporučam da pogledate film, a ako ste ga već pogledali i nije vam se svidio…PONOVNO ga pogledajte, ali pokušajte ga promatrati iz druge pespektive-filozofske.

Budući  da ne znam postaviti video na svoj blog, ostavljam vam link zadnje scene u Matrixu, pa oni znatiželji neka si pogledaju i pomno poslušaju riječi Neo-a, kojeg glumi Keanu Reeves.

Nadam se da će vam se sviđati…

http://www.youtube.com/watch?v=3rnWSLqV3R0

Lijep pozdrav…

Voljela bih da mogu pisati o Barracku Obami, svjetskoj krizi, lošoj vlasti ili sličnome. Međutim, moram pisati o onome što me zaokupira. Ni sama ne znam što će izaći iz ovog posta.

Razmišljala sam. O, yeah… the blonde girl can think!

Čemu sve to? Isplati li se sav taj trud kada se stvari ruše kao kule od pijeska. Koliko puta vam se desilo da se trudite, ulažete sve što imate, unosite svoju dušu u sve to, radite na sebi..i onda…blackout..prazno..sve padne u vodu. Moraš se zapitati kada tresneš glavom o zid, ima li smisla?

E, pa dragi Studoferaši, ponekad pomislim da sam ja izumila lupanje glavom o zid! Kažem vam, boli! Sve mi se više čini, da apsolutno ništa korisno neće izaći iz ovog posta. Rekla bih da je ovo svojevrsna filozofija uma. On ide i ne može stati. Što će biti? To nitko ne zna.

Umorim se. Stvarno se znam umoriti, jer mi bude puna pipa svega. Hm, sad sam se sjetila one: what goes around, comes around! Da li je to doista tako? Šta se stvarno sve vraća? Nebrojivo puno puta naišla sam na situacije kada oni zlikovci stvarno uspijevaju. Jednostavno im se poklopi i u igri zvanoj život pobjeđuju. Da, sad će mi sigurno netko reći da to nije istina jer su to ustvari nesretni ljudi i zapravo nisu pobjednici. Slažem se, u teoriji. Ali, kad pogledaš, ponekad djeluje da su stvarno oni na konju. Pravi primjer su naši domaći “zlikavci” na vlasti. Je li moguće da netko misli da je Polančec, dražestan, altruističan čovjek koji je na vlasti zbog dobrote?? Ne, nije. Na vlasti je jer je zlikavac kao i njegovi drugovi. Sigurna sam da se nakrao love da je to Bogu teško, ali on nikad neće biti uhvaćen. Evo, to me zanima. Zašto? Zašto? Zašto?

Ja se stvarno nadam da ta izreka “Sve se vraća, sve se plaća” doista ostvaruje. Teoretski, trebala bi se ostvariti, po načelu uzroka i posljedice. Ali, zaboravila sam sad na one druge, obične smrtnike..koji pošteno rade, plaćaju račune, dobri ljudi koji rade na sebi..što s njima. Da li se trude biti dobri jer im to predstavlja utjehu da će se dobro doborme vratiti? Ne znam. Moguće je.

Ova u biti jednostavna pitanja često me zaokupiraju. Djeluju djetinjasto, ali što ću…zanima me. Vjerujem u reinkarnaciju. Neki bi se počeli smijati, ali baš me briga. Vjerujem. Tako i vjerujem  da se sve vraća i sve plaća. Ali ono što u meni budi zrno bijesa jest: Kada?? Da li mi je stalo da se djela koja sam učinila, vrate u sljedećem životu? Zar ne mogu u ovom životu? O, Bože koliko sam pitanja postavila, a nisam dala niti jedan konkretan odgovor. To je još jedna stvar koja me iritira. Nema konkretnih odgovora. Uvijek se moraš oslanjati na intuiciju, savjest i druge “neopipljive” stvari.

Ovaj život je stvarno zavrzlama, a vjerujem da sam vas još više zbunila. Sad kad bi netko pitao koja je svrha ovog posta…uvidjeli bi da je nema. Pa i nema. Ko da svaka stvar u životu mora imati svrhu. Uglavnom, dosta sam vas zamarala. Ako netko ima KONKRETNE ODGOVORE, uvijek sam otvorena za diskusiju.

Lijep pozdrav!

Čini mi se da ponekad mi mladi ne znamo što propuštamo..

Htjela bih vam ispričati jednu neobičnu subotnju večer. Iako sam se spremala za tipičan večernji izlazak na “cool” mjesta, brat me poveo zajedno s njegovim prijateljima u jedno malo mjestašce u Istri koje se zove Savičenta, iliti Svetvinčenat. Naime, tu večer jedan pisac, pjesnik, a i dugogodišnji novinar Budimir Žižović priredio je u tamošnjoj oštariji, tj. konobi, književnu večer povodom objavljivanja njegove zbirke pjesama. Što reći, nego da sam se oduševila! U toj ugodnoj, toploj atmosferi, ovaj zanimljiv lik prepričavao nam je na duhovit način različite anegdote, zanimljivosti, a i pala je koja neobična recitacija. Kao dopuna toj “kućnoj” atmosferi bila je i zakuska. Posjetitelji su mogli kušati kvalitetna domaća vina, morske plodove, i ekstra-super ukusne sireve. Mmm..samo kad se sjetim hrane, poželim vratiti to vrijeme i doživjeti tu večer ispočetka. Usto, jedan slikar (moram priznati da sam zaboravila njegovo cjenjeno ime) imao je jednu malenu izložbu.

I tako je ta subotnja večer zabilježena na jedan neobičan način, zbog čega sam se morala zapitati zašto uopće mladi izlaze na ta zagušljiva, glasna mjesta na kojima nerjetko vam se dogodi da imate jedva prostor za disanje, a kamoli za eventualno plesanje.

Prema tome, čini mi se da ponekad dosta toga propuštamo. U želji za tom “ludom”, recimo “mladenačkom” zabavom, zaboravljamo da postoje različite načine zabave. Ovakve večeri ne zahtjevaju od nas “oblokavanje” alkoholom, niti ekstra-cool odjeću (što se tiče nas žena, ne trebamo se ni šminkati)…nego jednostavno…prepuštanje trenutku i uživanje. Ne može ljepše!

Svakako vam preporučam ovako nešto…

Lijep pozdrav

Dragi moji studosferaši! :))

Duugo se nisam upustila u spisteljske vode, pa najbolje je da odmah krenem…

Ovako…budući da smo bombardirani uvijek lošim, depresivnim i beskorisnim vijestima, odlučila sam vas svako toliko informirati i onim pozitivnijima..

Svi strahuju od globalnog zatopljenja, uništenja ozonskog omotača i raznih drugih katastrofa. No, kako tvrdi nobelovac Paul Crutzen, stupanjem na snagu Montrealskog protokola 1996. počelo se raditi na oporavku našeg ozona koji se nažalost još uvijek nalazi u katastrofalnom stanju. Ukoliko netko ne zna, ozonske rupe uvelike utječu na naše zdravlje, a najizravnija posljedica za ljude jesu tumori čija je najviša stopa zabilježena u Australiji.

Iako je šteta ozona enormna, Crutzen je i dalje optimističan. Ovim međunarodnim sporazumom stvari su se počele mijenjati, a oporavak ozona najranije se može očekivati za pedeset godina.

Druga vrlo važna vijest jest da su znanstvenici sa sveučilišta u Milanu uspijeli pokrivačem od izolirajućeg materijala debljine 4 milimetara očuvati ledenjak u Lombardiji od otapanja.Prema tome, zasad nam još uvijek  neće ledenjaci poplaviti Zemlju.

Treća, vrlo važna vijest jest da je lječnički tim iz Berlina uništavanjem koštane srži pacijenta oboljelog od HIV-a i leukemije te presađivanjem matičnih stanica donora koji je prirodno otporan na HIV, uspijeli su u liječenju oboljelog pacijenta. Naime, već 20 mjeseci nema naznake povratka HIV-a. Iako je to zasad pozitivna vijest jer možda nagovještava izliječenje od te opake bolesti, ne može se još uvijek potvrditi da je virus “pobijeđen”. On se lako prilagođava pa je još uvijek potrebno strpljenje. No, thumbs up jer i ovdje ima nade.

Eto, kolege! Nije sve tako crno, a osim ružnih vijesti naravno uvijek postoji i lijepa strana koja je vrijedna izvještavanja.  Ljepota svijeta, napredak čovječanstva i sve ostalo što ljudskome duhu daje poleta isto tako je vijest

So DON’ WORRY BE HAPPY

Lijep pozdrav

Namjerno sam počela s ovakvim naslovom. Ovaj put ne kako bih sakupila komentare ili kako biste mi „kliknuli“ na blog…nego iz drugog razloga.

Koliko puta ste se uhvatili da kupujete novine ili čitate neki tekst na web portalima, ili pak čekate cijeli Dnevnik kako biste napokon čuli o vijestima koje vas zanimaju, upravo zbog šokantnih naslova? Meni se to dogodilo bezbroj puta. Česti primjeri su: „Pero „zaklao“ Jovicu“, „Pao s kuće i polomio sve kosti“ i slično tome. To su naslovi od kojih vam se želudac prevrće, svaka dlaka na glavi nakostriješi.

Jednom prilikom kupila sam novine samo zato što je njihova naslovna stranica bila različita od ostalih…i onda je stiglo pravo zaprepaštenje, nakon „bačenog“ sitnog novca, ubrzo sam shvatila da je naslov bio skoro pa i veći od popratnog teksta. U tom trenutku preplavio me nevjerojatan osjećaj…nešto između bijesa/agresije/razočaranosti. Nije ni čudo što je naklada novina u Hrvatskoj tako mizerna kada jednostavno tekst ne vrijedi tih 7 kuna. Žalosno, ali istinito!

Međutim, pitanje je zbog čega mediji, prvenstveno mislim sada na tisak, posežu za takvim niskim sredstvima pridobivanja čitateljstva? Odgovor je vrlo jednostavan, a vjerojatno jasan i sedmogodišnjem djetetu: It’s all about the money!“ Prema tome, ne treba nas ni šokirati taj trend tabloidizacije. Vlasnicima trebaju vijesti koje su brze, šokantne i koje može „progutati“ cijela Hrvatska. Koga više briga za istraživačko novinarstvo kada sada možete gledati snimku mrtvog čovjeka čak 7 minuta. Pa hej, šta se to ne prodaje bolje?! Bolje gledati slike mrtvaca nego da otkrijemo ZAŠTO se taj gnjusan zločin uopće dogodio..evo, na to se svelo naše novinarstvo! Opet me uhvatio onaj ranije spomenuti osjećaj…

I istina je, 24 sata po ničemu nije gori od Jutarnjeg, Večernjeg, Slobodne Dalmacije i drugih „kvalitetnih“ novina. Nitko se nije podrobnije zabavio ozbiljnom tematikom, a najfriškiji primjeri  ubojstva Ivane Hodak i Pukanića, pokazuju da su tabloidi kod nas u velikom mahu. No, čini mi se da postoji još jedan razlog zbog čega su takve novine privlačnije. Od informacija koje nudi 24 sata ne boli vas glava. Rijetko kad se piše velikim krizama ili o poskupljenju brašna, ulja, benzina i pšenice..nego nas nastoje opustiti, zabaviti (ali i oglupiti) i to samo za 4 kune! Tako da priznajem, i ja pročitam vijesti o Britney Spears kada „ozbiljne  informacije“ me ne informiraju na kvalitetan način,a od svih tih šokova dođe mi da popijem Lekado.

Prema tome, nemojmo se čuditi trendu tabloidizacije. Mi smo jedan mali, ispačen i umoran narod koji će progutati ama baš svašta jer nam je dosadilo se boriti. To je žalosno, ali trenutno je tako..

Danas imam začuđujeće dobru vijest koja će sigurna sam zaintrigirati sve novinare ili studente novinarstva, a vjerujem i druge!

Navalom nasilja u Hrvatskoj koja se može itekako primjetiti ovih dana, Glas Istre odlučio je učiniti nešto čime će se usprotiviti ovakvim događanjima. Naime, u današnjem broju ovih novina umjesto Crne kronike odlučili su ostaviti dvije prazne stranice koje su upravo namijenjene toj rubrici te su napisali DOSTA!!!

Ovo je  prvi puta u povijesti Glasa Istre da su poduzeli takvu akciju, pa zbog toga im i ovim putem čestitam jer su pokazali u cijeloj ovoj priči sućut prema svojim poginulim kolegama. Također su protestitrali protiv šokantnih fotografija poginulih novinara koje su širom Hrvatske objavljene bez obzira na sve.

Nevjerojatno! Upravo sam htjela napisati jedan post o užasavajućim fotografijama koje, čini mi se, imaju kontra efekt na sve ovo. Je li etično objavljivati ovako nešto ili smo došli do te točke kada nas više nije birga zna ništa i nikoga nego samo do profita?? Možete samo zamisliti kako je kćerki Sari Pukanić koja je bila priseljena vidjeti svog mrtvog oca…posve očajno, pa se i usuđujem reći da novinari koji objavljuju neetične fotografije, osim što su nikakvi ljudi, pokazali su i koliko su loši u svojoj struci jer ne znaju razabrati granicu vijesti i privatnosti.

No, sve u svemu, drago mi je da se Glas Istre ( koji inače izbjegava objavljivati fotografije takvog sadržaja) odlučio  usprotiviti današnjem novinarstvu koji na tuđoj smrti pokušava debelo zaraditi. Izgleda da ipak ima nade, zar ne?? Možda  smo napokon došli do te kritične točke i  shvatili da ovako ne možemo dalje. Možda će se našoj struci ipak vratiti ugled koji zaslužuje. To je sve jedan veliki MOŽDA, ali drago mi je što se još uvijek mogu nadati.

Evo, kolege! Nadam se da sam vam uljepšala dan..jer meni je već predivan

Nevjerojatno! što drugo reći… Sigurna sam da ste i Vi, poštovani kolege i kolegice, tj. budući novinari, bili šokirani ovom viješću o ubojstvu Ive Pukanića i novinara Nike Franjića. Iako će  se o ovom stravičnom događaju naveliko pričati i pisati, ne bi bilo u redu da se i ja ne osvrnem na ovaj užas, koji sve više liči na vestern filmove u kojemu će sada Sander morati glumiti lokalnog šerifa, hvatajući opasne razbojnike.

Radi li se o mafijaškom obračunu u kojem je (možda) Pukanić bio upleten, ili pak je to posljedica rada u struki koja svakim danom seže do dna…ne znam, a u ovom trenutku to i nije najvažnije. Važno je spomenuti okolnosti u kojemu se sve ovo dogodilo. Usred dana, skoro pa bijelog, u samoj srži Zagreba, ispred vlastite redakcije, dvoje kolega tragično su nastradali. I što je najgore, u tom osvetničkom činu mogli su stradati i NEVINI prolaznici. Kako je rekao i Klauški u svom komentaru na Index.hr-u,  ovakvim obračunima mora se stati na kraj.

Moramo se zapitati, gdje sve ovo vodi? Funkcionari li ova država ili ovi fikusi na vlasti nemaju drugog posla osim kupovanja skupih satova i pljuvanja jedni po drugima? Žalosno je… A komentar našeg dragog dr. Ive jest: Hrvatska neće postati Bejrut!Ivo, zar u ovoj kritičnoj situaciji nemaš ništa pametnije za reći osim toga?!? Hrvatska je postala nesigurna zemlja u kojoj možeš ostati živ samo nekim božjim čudom. ( Mislim da ću se i večeras pomoliti za sebe, jer ako ne mogu računati na stručnost policije i političkog vrha, onda je bolje da se nadam da sam rođena pod sretnom zvijezdom!!).

Više nije dovoljno provoditi akcije Indeks kojima će se zamazati oči javnosti jer istina izlazi na vidjelo. Nekompetentnost Vlade i policije sve nas više straši, a mafija o kojoj se “ama baš ništa ne zna”, uzela je maha. Smiješno je da u našoj državi čak taj pojam mafije više zvuči kao apstraktan nego realan. A zašto? Jer na nas djeluje kao neka nevidljiva sila koja čini što god hoće, a naši životi ovise o njezinoj milosti, u ovom slučaju nemilosti.

I čak u ovom trenutku, kada bi se ovi na vlasti i opozicija napokon trebali ujediniti, oni ne mogu preko svojeg velikog ega i taštine. Ovdje prvenstveno mislim na gospona Čačića kojemu su odmah usta bila puna protiv Vlade. Istina je da je ova vlast nikakva, ali zar nemate nikakve sućuti prema poginulima već sebe morate gurati u prvi plan?! Grozno! Neka vas bude sram!

A što se tiče moći ove Vlade, sigurno je da je odavno opala. Ukoliko se vlast ne ujedini i ne pokuša to riješiti, ne preostaje ništa drugo nego Sanaderu dati nogu!

Tko zna, možda u ovoj maloj, neobrazovanoj zemlji punoj velikih egoista nađe se netko malo bolji i sposobniji…

Već par dana nisam napisala neki post i tek sada vidim kako mi se to „bloganje“ podvuklo pod kožu. Nevjerojatno! Nikad ne bih rekla da ću JA koja uvijek kritiziram sva ta internetska udruženja, ipak se pronaći u svijetu bloga, točnije u dragoj našoj Studosferi! No, da Vas ne zamaram svojim glupostima…krenut ću na bit, bitak ovog posta.

Vjerujem da ste se svi našli u situaciji kada vas je depra toliko „prala“ te da vam nije bilo do ničega osim do spavanja i odmaranja. Meni se to zna događati, pogotovo u vrijeme svih tih silnih kolokvija i ispita. Što nam je svima činiti kada se osjećamo tako???

Kod mene je tipično da kada se osjećam depresivno ili tužno, da se odmah udaljim od svih i jednostavno budem čangrizava, mrzovoljna i bijesna  na cijeli  svijet. Međutim hvala dragom Bogu, na ljudima oko sebe (roditeljima, braći, sestrama, prijateljima, rođacima…ma zapravo svima!) što se onda motaju oko nas želeći nas izvući iz te mukotrpne depresije.

Iako smo mi, štupidi ljudi, skloni činiti suprotno onome što nam pomaže, naši bližnji nas tjeraju da se „trgnemo“ i da nastavimo i to kako: SMIJEHOM! Da, dragi moji ljudi smijeh je doista lijek! U najvećoj tuzi, smijeh nas potiče da vidimo onu vedriju stranu života te tako bar na trenutak zaboravimo na onu mučnu bol, depresiju ili što nas već muči. Nemojte misliti da sam luda jer uz sve ove moje tvrdnje slijede i dobri argumenti. Čak je i gospon Freud, utemeljitelj psihoanalize, prepoznao veličanstveni učinak koji ima humor na nas. A današnja znanost se sve više zanima za učinak smijeha na naše fizičko i mentalno zdravlje.Jeste li znali da je otkriveno da potrošak energije u nekoliko minuta smijeha jednak je desetominutnom vježbanju na spravi??” Aha, tako da lijepe moje curke ne morate na dijetu sad prije ljeta, nego smijte se cijeli dan, od jutra do mraka, jer u tim trenucima vaše tijelo vježba: trbuh, dijafragma, mišići lica, a povremeno i naše ruke i noge. Ali ni to nije sve (hm…osjećam se kao da nešto prodajem)! Istraživanja su pokazala da je razina serumskog kortizola i adrenalina smanjena nakon smijanja. Ako ne znate, ta dva hormončića se inače povisuju tijekom stresa što onda zatim utječe na cijeli naš imunološki sustav. I voila! Zbog stresa naše zdravlje u trenutak može biti ugroženo, a zbog čega….jer se ne smijemo !

Pa, eto, ispiti su blizu i možda se neki od vas osjećaju loše jer su svjesni činjenice da će po ovom lijepom vremenu morati učiti…Opustite se i dajte si oduška za uživanciju i smijeh. To je odlična metoda da vas stres i panika ne uhvati. Vjerujte mi, probala sam! Pa dragi moji, sretno onda!

Odlučila sam opustiti svoju glavicu od silnih briga, kolokvija, problemčića i svih onih nepotrebnih gluposti koje se inače motaju po čovjekovoj glavi. U ovom postu Vas želim, a naravno i sebe, zabaviti i možda informirati o nekim zanimljivostima iz ovog ponekad, vjerujem da biste se svi složili, čudnog svijeta.

1.zanimljivost: “INTELIGENTNI I PRONICLJIVI KRIMINALNI UMOVI”

Upravo sam pročitala o neobičnoj pljački u jednoj američkoj saveznoj  državi, gdje su vrlo “bistri” muškarci (ah, tko drugi nego muškarci!) počinili pljačku, tako da su svoj identitet, tj. lice pokušali prikriti ne maskama ili najlon čarapama, što je inače uobičajeno, nego ni više ni manje TANGAMA. Da, dobro ste pročitali. Budući da svi znamo da tange više otkrivaju nego što pokrivaju, ovi su pljačkaši uspjeli pokriti samo dio nosa, brade i usta. Sudeći po ovom briljantnom i neobičnom potezu, kriminalci će vrlo brzo biti pronađeni. Bit će im veselo!

2.zanimljivost: “DUBAI!!!”

Zalihe nafte i zemnog plina omogućile su Dubaiu da se u roku od 30 godina izgradi kao mjesto koje je poznato po čudesima ljudske ruke i mašte. Vjerujem da svi već znate za ekstraluksuzni hotel Burj Al Arab koji je jedini hotel na svijetu sa sedam zvjezdica. Sam ulaz i razgledavanje hotela ima cijenu od 120 dolara. Mislim, da vam je sve jasno! Upravo se provodi projekt “The World” koji se sastoji od 300 umjetnih otoka i otočića različite veličine, čija cjelina stvara sliku zemaljske kugle. Cijena otoka kretat će se između 15 i 45 milijuna dolara. Pa, eto Paris i ostali bogatuni, NAVALITE!

3.zanimljivost: “LUDI JAPANCI”

Da im ne bi bilo dosadno, opićeni Japanci, točnije jedna japanska tvrtka ubrzo će ponuditi uslugu slanja predmeta u svemir i to za samo (?) 690.000 eurića. Prava sitnica u odnosu na to, da ćete biti među prvima koji će imati osobni satelit, tj. da ćete biti u mogućnosti odaslati svoju futurističku verziju “boce u moru”. Čak će tijekom par godina, budući vlasnik moći pratiti položaj svojeg satelita. Ukoliko je nekome ponestalo inovacija i romantičnih ideja za godišnjicu, Valentinovo, rođendan i sl., ovo je odličan način da “osvježite” svoju vezu. Pošaljite ljubavno pismo dragoj/dragome u svemir kako biste ovjekovječili svoju ljubav!

Eto, dragi moji Studosferci! Nadam se da Vas nisam previše “ugušila” sa zanimljivostima te da ste makar na tren zaboravili  sve svoje birge, probleme, ispite, ljubavne jade itd. Ako se želite opustiti od svega, googlanje po zanimljivostima svakako preporučam. Do slijedećeg posta…

Večeras, čekajući tramvaj na Frankopanskoj s mojom dragom cimericom, zapiljila sam se u izlog od trgovine Diesel. (Ne, ne brinite! Nije ova neka površna tema, a možda i je…ne znam… ) I moram priznat, dragi moji čitatelji Studosfere, da sam u trenutku ostala šokirana!  Ne, nisam ostala zapanjena izgledom tih krpica na anoreksičnoj lutki već…pogodite čime? Da, dobro ste mislili…cijenom!

Pa eto, da opravdam naslovom…recite Vi meni, je li normalno da neke ultrakratke, seksipilne hlačice koštaju 990 kn?!? Ili, vrijedi li haljina (upitno je uopće, je li to haljina ili prozirna zavjesa, koju ne bih ni za sramotu stavila na prozor, s kombinacijom jeansa) 5800 kn?!?

U redu, slažem se da u većini slučajeva te su marke kvalitetnog materijala, a mnogo puta i jaaako lijepe, no nemojte mi reći da odjeća, koja definitivno graniči s dobrim ukusom, zapravo, zdravim razumom, vrijedi kao jedna prosječna…ups! čak i više od prosjeka hrvatske plače. HELLOOUU! Zar smo postali toliko opsjednuti modom, da ona diktira našim novčanikom?!

U redu je ako si netko može priuštiti lijepu i skupocjenu odjeću, ali nije li previše odvojiti toliko novaca za jednu običnu potrošnu stvar, koja će vam i onako u vrlo kratkom roku dosaditi. Što je najsmješnije, što je odjeća ružnija, to je i skuplja! Zašto? Svi ljudi vole izgledati jedinstveno te sve više i više vidim ljude koji hodaju gradom u skupocjenoj odjeći želeći izgledati „originalno“, a zapravo, pomalo izgledom asociraju na Josipu Lisac (bez uvrede, njoj kojoj btw dižem kapu za originalnost, tj. fenomenalnost!). No, budimo realni. Nismo svi Josipa Lisac! I upravo, u tom pokušaju da budu neobični, originalni, jedinstveni, specifični, zamijećeni, liče na cirkusantsku atrakciju! Ali nije bitno…jer oni nose markiranu odjeću! Svaka čast…ali ni za sve pare svijeta, ne bih odvojila 5000 kn za odjeću u kojoj bih izgledala „originalno“!

Ako ne znate, postoji i odjeća koja je jeftinija, koja odgovara prosječnoj plači jednog Hrvata i u kojoj doista možete „zablistati“. Samo ju je potrebno pronaći! A uostalom,  vaše samopouzdanje i originalnost izvire iz unutra, te nijedna „krpica“, ma koliko vrijedila, neće vas učiniti jedinstvenom osobom, ako se tako i ne osjećate. Razmislite!