sve je relativno!

Pozdrav svima!

Budući da sam u zadnje vrijeme filozofski nastrojena, ili kako bi se reklo - “U pensjeru!”, ovaj post će se bazirati na tome.

Sigurna sam da ste svi čuli za film Matrix. E, pa ja sam Vam poklonica prvog djela. Neki će odmah zakolutati očima i reći da je to obično SF smeće, no on predstavlja nešto puno više, dublje. Ukoliko zaboravite da u filmu ima specijalnih efekta, tj. da glavni likovi mogu letjeti, skakati sa zgrade na zgradu, ući u kompjutere, odnosno, ukoliko zagrebete ispod površine, otkrit ćete duboku istinu koja se krije u filmu.

Neo, ili The One, je tipičan čovjek koji luta svijetom bez cilja, tražeći smisao života. Zar ne i svi mi?? Cijeli svijet djeluje mu čudan, čini mu se da ne iskorištava cijeli svoj potencijal. Upoznavši se s Morpheusom, počinje otkrivati da ništa nije kako se čini. Morpheus, Neov veliki učitelj, objasnio mu je da ljudi žive omeđeni granicama, nesvjesni svojih pravih mogućnosti. Žive u svijetu zvan Matrica te iako im se čine da vide, čuju, dodiruju, opipuju, a i osjećaju svijet oko sebe, zapravo i dalje spavaju.

Neću vam objašnjavati cijeli film, jer onda se gubi čarolija. Ponata filma jest da većina nas nije svjesna svojih mogućnosti i potencijala. Živimo prema istim obrascima, a učeni smo što možemo - ne možemo, odnosno, što smijemo - ne smijemo. Neo, nakon što je uvidio da ne postoje granice u ljudskom umu, mogao je sve što želi, pa čak i letjeti. Naravno, to je sve figurativno. Hm, a tko zna…možda je i moguće!

U svakom slučaju, toplo vam preporučam da pogledate film, a ako ste ga već pogledali i nije vam se svidio…PONOVNO ga pogledajte, ali pokušajte ga promatrati iz druge pespektive-filozofske.

Budući  da ne znam postaviti video na svoj blog, ostavljam vam link zadnje scene u Matrixu, pa oni znatiželji neka si pogledaju i pomno poslušaju riječi Neo-a, kojeg glumi Keanu Reeves.

Nadam se da će vam se sviđati…

http://www.youtube.com/watch?v=3rnWSLqV3R0

Lijep pozdrav…

Voljela bih da mogu pisati o Barracku Obami, svjetskoj krizi, lošoj vlasti ili sličnome. Međutim, moram pisati o onome što me zaokupira. Ni sama ne znam što će izaći iz ovog posta.

Razmišljala sam. O, yeah… the blonde girl can think!

Čemu sve to? Isplati li se sav taj trud kada se stvari ruše kao kule od pijeska. Koliko puta vam se desilo da se trudite, ulažete sve što imate, unosite svoju dušu u sve to, radite na sebi..i onda…blackout..prazno..sve padne u vodu. Moraš se zapitati kada tresneš glavom o zid, ima li smisla?

E, pa dragi Studoferaši, ponekad pomislim da sam ja izumila lupanje glavom o zid! Kažem vam, boli! Sve mi se više čini, da apsolutno ništa korisno neće izaći iz ovog posta. Rekla bih da je ovo svojevrsna filozofija uma. On ide i ne može stati. Što će biti? To nitko ne zna.

Umorim se. Stvarno se znam umoriti, jer mi bude puna pipa svega. Hm, sad sam se sjetila one: what goes around, comes around! Da li je to doista tako? Šta se stvarno sve vraća? Nebrojivo puno puta naišla sam na situacije kada oni zlikovci stvarno uspijevaju. Jednostavno im se poklopi i u igri zvanoj život pobjeđuju. Da, sad će mi sigurno netko reći da to nije istina jer su to ustvari nesretni ljudi i zapravo nisu pobjednici. Slažem se, u teoriji. Ali, kad pogledaš, ponekad djeluje da su stvarno oni na konju. Pravi primjer su naši domaći “zlikavci” na vlasti. Je li moguće da netko misli da je Polančec, dražestan, altruističan čovjek koji je na vlasti zbog dobrote?? Ne, nije. Na vlasti je jer je zlikavac kao i njegovi drugovi. Sigurna sam da se nakrao love da je to Bogu teško, ali on nikad neće biti uhvaćen. Evo, to me zanima. Zašto? Zašto? Zašto?

Ja se stvarno nadam da ta izreka “Sve se vraća, sve se plaća” doista ostvaruje. Teoretski, trebala bi se ostvariti, po načelu uzroka i posljedice. Ali, zaboravila sam sad na one druge, obične smrtnike..koji pošteno rade, plaćaju račune, dobri ljudi koji rade na sebi..što s njima. Da li se trude biti dobri jer im to predstavlja utjehu da će se dobro doborme vratiti? Ne znam. Moguće je.

Ova u biti jednostavna pitanja često me zaokupiraju. Djeluju djetinjasto, ali što ću…zanima me. Vjerujem u reinkarnaciju. Neki bi se počeli smijati, ali baš me briga. Vjerujem. Tako i vjerujem  da se sve vraća i sve plaća. Ali ono što u meni budi zrno bijesa jest: Kada?? Da li mi je stalo da se djela koja sam učinila, vrate u sljedećem životu? Zar ne mogu u ovom životu? O, Bože koliko sam pitanja postavila, a nisam dala niti jedan konkretan odgovor. To je još jedna stvar koja me iritira. Nema konkretnih odgovora. Uvijek se moraš oslanjati na intuiciju, savjest i druge “neopipljive” stvari.

Ovaj život je stvarno zavrzlama, a vjerujem da sam vas još više zbunila. Sad kad bi netko pitao koja je svrha ovog posta…uvidjeli bi da je nema. Pa i nema. Ko da svaka stvar u životu mora imati svrhu. Uglavnom, dosta sam vas zamarala. Ako netko ima KONKRETNE ODGOVORE, uvijek sam otvorena za diskusiju.

Lijep pozdrav!

Razmišljam…pritisak u glavi…toliko toga za reći, a opet ništa ne izlazi u obliku riječi. Znam, maturantima bi dobro došao koji koristan post, ali nešto mi govori da će još morati pričekati. Obećajem, drugi post bit će samo za Vas, budući brucoši!

Ovaj je post posvećen…prijateljima! Možda se tema čini otrcana, dosadna, nezanimljiva, ali eto… odlučila sam malo virtualnog prostora posvetiti njima.

Iskustvo me naučilo ne vjerovati puno ljudima te biti pažljiva pri biranju svojih prijatelja. Ne kaže se uzalud: “Prijatelji su obitelj koju biramo za sebe!” I doista je tako! Nema ništa ljepše od prijatelja koji te ujutro, kad si bolestan, budi toplim čajem jer zna da će ti itekako dobro prijati; nema ništa ljepše od prijatelja s kojim se možeš smijati do suza, unatoč tome što ste oboje tužni; nema ništa ljepše od gledanja omiljene serije s najdražim prijateljima i izjedanja kokica do iznemoglosti. Jednostavno rečeno…prijatelji! No, da se razumijemo postoje i loši dani (barem u mojem slučaju). Dani kada se svom silom trudite da ih ne pošaljete u ono “lijepo” mjesto ili čak dani kada poželite se s njima i fizički obračunati…rekla bih, dani ludila. Međutim, takvi gorki okusi prijateljstva brzo prođu te već drugo jutro zažalite za svaku svoju lošu misao o njima i nestrpljivo iščekujete onu, tjedan dana unaprijed dogovorenu kavu, jer znate da ćete se tada, uz njih, najbolje osjećati.

Možda zvučim dosadno, naporno, ili vam se čak od mojih sladunjavih riječi, oprostite na izrazu, “riga”, ali svi dobro znamo kako je teško pronaći pravog, iskrenog prijatelja. U današnje vrijeme, u svijetu u kojemu ne možete opstati bez natjecanja, konkurencije i gledanja u vlastitu korist, imati prijatelja, doista znači biti blagoslovljen. Za sebe mogu reći:  “Ja sam poput nekoga tko je izašao u potragu za prijateljstvom i pronašao pravo carstvo!” (Edith Wharton)

A, Vi, dragi  čitatelji studosfere, možete li Vi to reći za sebe?! Toplo se nadam…

Ne želim zvučati kao Carrie Bradshaw i pisati o tipičnim muško-ženskim odnosima, raskidima, slomljenim srcima ili sl., ali potaknuta razgovorom s cimericom…počela sam razmišljati o tom kompleksnom odnosu, koji čini mi se niti danas nitko nije u potpunosti „dešifrirao“. 

Svi mi znamo za onaj ‘x’ faktor, onu ludu i neobjašnjivu kemiju koju osjetimo prema nekoj osobi, smatrajući je zbog nekog razloga privlačnom. To je jednostavno tako. Oduvijek je bivalo tako, i pretpostavljam da će uvijek i biti tako. No, pitam se jesu li muško-ženski odnosi otpočetka osuđeni na propast? Odnosno, jesmo li osuđeni na to da ‘kemija’ u nama prevlada? Hm…ne znam koliko sam jasna. Zapravo i sama sebe zbunjujem. Ovako, ljudi moji! Kao što svi znamo, tu ludu kemiju ili osjetimo ili ne osjetimo, i htjeli mi to priznati ili ne…ona je ključni faktor u određivanju naših odnosa sa suprotnim spolom. Preko nje uviđamo želimo li se s tom osobom na drugačiji način zbližiti, odnosno želimo li neku intimniju vezu. Eh, sad kada sam pokušala vam objasniti dio mojih zbunjenih misli, da nastavim dalje s biti:

 Je li moguće muško-žensko prijateljstvo??? 

Iako mogu reći da imam nekoliko zaista dobrih muških prijatelja, sva ta prijateljstva su proizašla iz neke zajedničke prošlosti, tj. u  okolnostima koje su same po sebi odredile karakter odnosa, u tim slučajevima-prijateljski odnos. Pitam se: Je li moguće prijateljstvo između potpunih neznanca u kojemu neće proraditi  ona misteriozna ‘kemija’ ? Iako bih voljela vjerovati u to, moram priznati da u meni postoji tračak sumnje. Gledajući oko sebe, vidim poneka takva prijateljstva, ali ne mogu odoljeti, a da se ne pitam: „Jesu li ona stvarno iskrena ili i u takvom odnosu ipak ima ona kemija?“ Nemojte mi reći da vam nije čudno kad vidite da su zgodna cura i zgodan dečko,  prijatelji i još dobri prijatelji, jer se, naravno, dobro slažu. Je li doista moguće da takvo prijateljstvo bude pravo? 

Moram priznat da nisam sigurna, po meni, takvo prijateljstvo može nastati samo u određenim okolnostima: Prva je mogućnost da prijateljski odnos između muškarca i žene nastane ako osoba u tom odnosu sama po sebi nije naš „tip“. Iako postoji velika šansa da se druga strana ‘zatreska’, i dalje takav odnos, po meni, ima neke dobre temelje za razvitak u pravo prijateljstvo. Druga je mogućnost da se osobe suprotnog spola povežu i izgrade iskren prijateljski odnos zbog nečeg što je njima zajedničko, bilo to zajedničko odrastanje ili neki dobar film/knjiga/band, potpuno je svejedno. Tu je jedino važna ta strast, to nešto po čemu su slični.  Treća je mogućnost ako je jedan od prijatelja već u sretnoj vezi s nekom/nekim mačkom/frajerom…i onda znate da tu nema pretjerano „kruha“ i da sve što možete očekivati jest dobro prijateljstvo, a možda ponekad i dobro rame za plakanje!  I četvrta mogućnost jest da takvo prijateljstvo opstane ako je netko gay/lezbijka. 

Evo! Ovako ja to vidim. Nadam se da vas nisam previše zbunila, jer nažalost sebe jesam. Pa, eto, recite vi meni, dragi blogeri, postoje li muško-ženska prijateljstva ili su to samo zablude?!?

Ponekad se pitam jesam li se ja rodila u pravom stoljeću. Ne znam…čini li se to samo meni, ili su se u svijetu stvarno pobrkale vrijednosti?!? Gledam oko sebe (u novinama, televiziji, na ulicama, u disco-clubovima…) ljude i jednostavno ne mogu a da se ne zapitam, što se to događa? Sigurno sada mislite: ma joj, što sad ova baljezga…ali strpite se malo! Pokušat ću obrazložiti ove misli.

Budući da mi je danas nadnaravno bilo dosadno, a nikako se nisam mogla prisiliti da učim, prčkala sam po netu. Točnije, prčkala sam po slikama sa izlaska (www.izlasci.net; www.index.hr) po svim većim gradovima. I moram priznat, da sam nad nekim od njih jednostavno ostala zapanjena, zapravo zgrožena. Iako su većinu slika krasile lijepe djevojke, sa sjajilom na usnama i, naravno, nezaobilaznim rumenilom (ako vas zanima moje mišljenje, to mi sve izgleda kao hrpa klonova na jednom mjestu), na nekim slikama se jednostavno nisam mogla suzdržat od komentara. To su slike djevojka, s lošim make-upom (kako god se to piše!), oskudno odjevene, koje rado vole „plesati“ po stolovima…jednostavno rečeno žele biti zapažene. Zašto??? Čemu to? Zar misle da je to jedini mogući način za pridobivanje pažnje?

Međutim, niti muškarci nisu puno bolji. Gdje god idete vani, većina njih su (ispričavam se unaprijed ako se netko osjeti uvrijeđeno) polupijani primitivci s užasno lošim upadima. I sve što žele jest jednu sexy macu koja će im upotpuniti večer. I onda oni, „jadnici“, uvijek tvrdi kako ima puno sponzoruša, ali mislim da bi se i sami mogli zapitati što to oni imaju za ponuditi. Prema tome, nije ni čudno što se žene tako i ponašaju…prilagodile su se!

No, sve u svemu..cilj ovog bloga nije kritiziranje muškaraca i žena, nego jednostavno osvrt na svijet oko nas! Sve mi se više čini da su se vrijednosti društva iskrivile. Mediji su doista njegov odraz! Većinu naslovnica obilježava nasilje, krv, prevare… Ako i želite izaći u disco-club, jednostavno se samo naplesati i nasmijati s društvom, ne možete a da ne zamijetite ponašanja drugih. Čovjek bi trebao biti razumno biće koji je na višem evolucijskom stadiju od životinja. No, nažalost stvari su se promjenile. Ironično, iako tehnologija napreduje, prema tome i naše znanje, ljudi u svom ponašanju zapravo nazaduju. Počinju se ponašati u skladu sa svojim nagonima, željom za ugodom… a ono ostalo, što nas zapravo čini drugačijim od životinja počinju zanemarivati.

Ne znam za vas, ali mene sve ovo zabrinjava. Inače se smatram liberalnom osobom, ali kako se vrijednosti u našem društvu mijenjaju, mislim da će me uskoro netko prozvati konzervativnom i staromodnom! Ne znam..evo sada ste pročitali moje viđenje, pa sami prosudite.